Kao netko tko u rukama nosi više zanata – od kompjutera, preko male letrike, pa sve do ovog najdražeg, kužine – mogu reći da mi je upravo taj, potonji, najbliži srcu. Svatko tko je ikada radio s ljudima, pogotovo u uslužnim djelatnostima, zna koliko je to zahtjevan i istovremeno osjetljiv posao.
Posao koji često zna iscrpiti čovjeka, uzeti i ono što misliš da si sačuvao za sebe. E, kod kuhanja to se nekako mijenja.Koliko god bilo fizički naporno, vruće, često kaotično i nepredvidivo – ima ono nešto, ono što vraća. Iscrpi tijelo, ali napuni dušu.
U kužini čovjek nije sam. Tamo, u toj toplini koja ne dolazi samo iz peći, nego iz pogleda, geste i tanjura, upoznao sam najviše dobrih ljudi.Ljudi koji ne štede znanje, koji dijele, koji pomažu bez da traže nešto zauzvrat, koji ostaju i kad drugi odu. Ljudi koji, kroz mirise i okuse, dijele priče, uspomene, borbe i tišine.
Odrastao sam između mora, maslina, komina i starih kužina. To nije samo kulisa, nego moja baza – način razmišljanja koji pokušavam sačuvati u svakom tanjuru i u svakoj priči.
Veliki dio svog slobodnog vremena provodim po kuhinjama i kominima domaćih ljudi. Ondje gdje se miris dima miješa s mirisom kruha, a toplina vatre s toplinom razgovora, pronalazim izvor iz kojega crpim snagu i ideje.
Nemoguće je pretakati misli na tanjur ako nemaš izvor koji te napaja – a moj izvor uvijek su ljudi, njihova iskustva, njihove priče i njihove namirnice.
U malim kamenim kućama, pod starim krovovima i u sjenama maslina, još se uvijek čuje pucketanje drva na ognjištu. Na kominu se kuha teća, često jednostavna, ali uvijek puna smisla i duha vremena.
Ondje gdje se život odvija uz vatru, gdje se okupljaju obitelj i prijatelji, shvatiš da kuhinja nije tek mjesto za pripremu hrane, nego i mjesto za prenošenje ljubavi, znanja i prisnosti.
Upravo je to ono što me vodi – shvaćanje da je hrana puno više od pogonskog goriva. To je nit koja povezuje naraštaje, prostor u kojemu se susreću prošlost i budućnost, i trenutak u kojemu se osjeća prisutnost doma.
Imao sam sreću rasti u okruženju ljudi koji su duboko cijenili druženje, ljudskost, priču, da se ne lažemo mogli su govorit, i kao nezaobilazan dio svega toga, hranu.
Danas sam slučajno čuo razgovor dvojice mladića koji su s podsmijehom prepričavali zgodu iz vlastitog društva. Jedan njihov prijatelj, rekli su, pokušava živjeti drukčije, pomaknuto izvan njihovih ustaljenih okvi…
Svaki tanjur trazi poštovanje, a svaka priprema zahtijeva pažnju.
Svoju misao najbolje mogu zaokružiti riječima gospodina Igora Mandića, iz emisije Nedjeljom u 2: Otkud tolika ugoda kad pišete o hrani? Zahtjev našeg fizičkog postojanja u svijetu! Čovjek je takav stroj, tako je programiran od prirode, neki će reći od Boga. To je kožna mješina koja ima ulazni, izlazni otvor i energiju potrebnu da funkcionira dobiva hranom. Kako nije životinja, čovjek se od stadija prehrane digao na razinu kuhinje, kuhinju digao na razinu gastronomije.
Ne trčim za receptima, nego za ljudima koji mi te namirnice donesu u ruke – ribar koji je digao mrežu, maslinar koji čuva ulje kao da je zlato, baka koja te nauči da je “ono malo” zapravo ono najvažnije. Kad znam odakle nešto dolazi, onda znam i što s tim treba napraviti.
Nije isto kuhat za ribara, za bake i didove, za sportaše ili za ekipu koja prvi put jede nešto novo. Hrana mi je alatić da spojim ljude za istim stolom.
Najdraže mi je kad svako jelo ima nekakvu malu priču – bilo da je to sjećanje iz djetinjstva, miris s broda ili nešto što sam naučio od drugih kuhara. Tada tanjur više nije samo “porcija”.
Može biti poruka podrške, prijedlog za suradnju, ideja za kuhanje, radionicu, gostovanje, ili samo “bok, sviđa mi se ovo što radiš”. Volim kad se priča nastavi i izvan tanjura.
Volim kad se ljudi jave bez velikog plana, samo jer osjete da bi mogli nešto napraviti zajedno. To su najčešće i najbolje priče.